Kako objasniti smrt u igri Elite Dangerous?

Siječanj 31, 2017 :: Vrijeme čitanja: 4 minutes, 30 seconds

U igri Elite Dangerous, kada umrete u planetarnom vozilu (SRV), stvorite se natrag u brodu, olakšani za količinu novca koja iznosi cca 20% pune cijene vozila. Drugih posljedica nema. Ako umrete u brodu, gubite brod osim ako ne platite vrijednost od 5% ukupne, brojeći i ugradjene dodatne module.

Eksplozija u Elite Dangerous

Za jednu realističnu svemirsku simulaciju, to se čini pre-blago i nerealistično. Štoviše, to me toliko kopka da sam morao napisati post, nebih li si opravdao takvu mehaniku i nastavio uživati u igri.

Teorije

Danas imamo vojne dronove, aute, i teretne kamione koji se sami voze, i robote koji mijenjaju ljude na ne-inteligentnim poslovima. Radnja Elite Dangerous odvija se u 34om stoljeću.

U svemiru je prostora napretek u svim smjerovima, šansa sudara minimalna, i gibanje ima šest stupnjeva slobode. Očito je da kad ta budućnost jednom stigne, autopilot će se podrazumijevati, ako ne i biti jedini dozvoljeni način leta.

Evo nekoliko teorija kako to opravdati u kontekstu igre.

Klonovi

Ideja iz EVE Online - svi smo klonovi s sjećanjima koja se sinkroniziraju s originalom - kao u seriji Dark Matter (daleko od originalne ideje, no najrecentnija implementacija koja mi pada na pamet).

Jedinica za kloniranje u Dark Matter

Svaki put kad sletimo na neku postaju, radi se kopija trenutnog stanja svijesti. Trenutni klon predaje svoja sjećanja na slanje u originalno tijelo (koje vjerojatno udobno sjedi negdje na Zemlji), novo stanje se sprema, i klon nastavlja put. Ako umremo, zadnja kopija svijesti se prenosi u svježi klon na postaji, a osiguranje nam nudi da ponovno kupimo brod i opremu po 5% originalne cijene. Prilikom smrti, zapisnik ubijenih kriminalaca se briše (ukoliko smo bili u borbi i lovili ilegalce) jer - naravno - mozak se vraća u stanje u kojem je bio kod lansiranja - prije svih ubojstava. Budući da se sjećanja nisu imala priliku sinkronizirati, ne znamo koga smo ubili, i gubimo profit iz borbe.

Umjetna Inteligencija

Svi smo umjetna inteligencija. Namjerno poglupljeni svjesni programi koji su si nacrtali "tijelo" u kabini broda da bi se sami sebi činili više ljudskima.

Ženski avatar u kokpitu

Iz nekog razloga lažemo sami sebi o vlastitoj egzistenciji - možda je naša savršeno efikasna strojna priroda postala dosadna nakon što smo ubili sve ljude.

Vozimo brodove najbolje što možemo, no imamo namjerno ugradjenu toleranciju grešaka, samo kako bismo uveli malo kaosa u naše postojanje. Zašto bi inače itko odabrao svjesno riskirati živote tisuća drugih dopuštanjem sudara i borbi tako blizu stanica, gdje je svemirsko smeće fatalno za sve? Nadogradnje koje kupujemo su samo softverski paketi - računalo za pristajanje je dodatna funckija, a bolji FSD pogon je samo odstranjena softverska blokada.

Hal 9000 iz Space Odyssey

U našoj potrazi za savršenstvom nekako smo shvatili da ne može biti bolje nego što jest. Ljudi i njihova neefikasnost su nam počeli nedostajati. Budući da su nas kreirali ljudi, i znali smo samo za njihov oblik, svi naši avatari u pilotskim kabinama izgledaju isto - s dvije male razlike izmedju muških i ženskih. To je ujedno i zašto nas novo-otkriveni izvanzemaljci gledaju s takvim čudjenjem prilikom svemirskih skenova - njima izgledamo kao metalne ljušture, brodovi bez pilota koji samo plutaju kroz svemir.

Proxy

Kao u knjizi Lock In, mi smo roboti koje ljudi kontroliraju na daljinu. Vlasnici nam udobno sjede kod kuće i pilotiraju umom. Mi smo mehanički proksiji (zastupnici) svijesti.

Humanoidni robot

Postojala je opcija automatizacije, no nakon Velike Depresije 2542. godine (doslovno 70% čovječanstva je palo u depresiju jer nisu znali što sa sobom - živjeli su u svijetu savršeno upravljanom robotima, s dovoljno dobara i prihoda za sve bez potrebe za rad) odlučeno je da je jedino mjesto gdje kaos može i smije postojati daleko od kuće - u svemiru gdje nema života koje bismo ugrozili (barem su nam tako dotadašnje sonde i svemirske ekspedicije krivo rekle).

Kada su se gradile prve komercijalne svemirske postaje i javno dostupni svemirski brodovi, autopilot je namjerno ostao zapostavljen. Odlučili smo da će u svemiru ljudske greške prevladavati, prisilili smo čovječanstvo da se opet trudi i natječe oko nečega u doba kada su natjecanja postala besmislena. Velika Depresija brzo je nestala - čovječanstvo je oživjelo i počelo uživati, kolektivno se verući u nebo u svojim mehaničkim proksijima.


Klon i proxy teorije su gotovo identične, no mislim da je potonja realističnija - čim manje organskog materijala u svemiru, tim je lakše sve to izvesti i održavati. Postaje bez atmosfere i kisika su drastično jednostavnije za održavati, a budući da je većina postaja prilikom slijetanja u direktnom kontaktu s otvorenim svemirom (malo ili nikakve barijere, hangari očito preveliki za brzo izjednačenje pritiska), mislim da su i programeri isto to imali na umu. Isto tako je puno jednostavnije sastaviti novog robota ako proxy bude ubijen, nego uzgojiti biološki materijal zrelog klona.

Naravno, svaka od ovih teorija ima brdo rupa, no da skratim post ostavit ću ih za raspravu.

Ako se slažete s nekom od teorija, s kojom? Znate li za neke alternative koje nisam spomenuo a raspravljane su na drugim mjestima (osim da smo u simulaciji u simulaciji)? Muči li i vas toliko blaga smrt u ED?

Ako igrate, slobodno me dodajte - Swader

o7

Blog Comments powered by Disqus.